Vladimir Vasić o veličini našeg preminulog kolege Jasmina Mušanovića: Govorio je - kad učinim nekoga srećnim, ja sam srećan deset godina

Plačemo za čovjekom, ne za materijalnim

Psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež otvorila je razgovor snažnom porukom o tome šta zapravo gubimo kada ode draga osoba.

"Kada ode čovjek, posebno dobar, drag i voljen, shvatimo da niko ne plače jer taj neko neće vidjeti neku daleku destinaciju. Čovjek plače jer neće više vidjeti drugog čovjeka. Plače se za onim ko nam je dao isključivo nematerijalno, za nekim ko nas je znao nasmijati, zagrliti i izgovoriti prave riječi kada je trebalo," istaknuto je u uvodu emisije.

Vehabović-Rudež je naglasila da nas pritisak rokova i trka za materijalnim često sprječavaju da to uvidimo na vrijeme. "Zanemarujemo baš one trenutke i ljude koji su oko nas i koji nam u biti mnogo znače. Znači nam jutarnja kafa, razgovor, saradnja, razmjena emocija. Svaki dan bi trebali da se 'uzemljimo' u trenutku i kažemo: šta mi je vrijedno i ko su ljudi koje volim oko mene," poručila je Nermina.

Krizna intervencija za kolektiv

Govoreći specifično o gubitku unutar radnog okruženja, psihoterapeutkinja je istakla važnost brige za mentalno zdravlje kolega koji ostaju.

"Kad se dese gubici kao što se desilo u vašoj redakciji, to je jedan veliki stres. Zapravo bi bila važna jedna krizna psihološka intervencija, s obzirom da se radi o mladom i jako dobrom čovjeku. Teško se vratiti normalnom životu, iako možda niste rodbinski vezani, ali jeste poslovno i usko ste sarađivali," upozorila je Vehabović-Rudež, savjetujući kolegama da se pozabave svojim psihološkim stanjem.

Ljudskost u doba vještačke inteligencije

Na pitanje da li će u eri tehnologije ljudska dobrota postati najvažniji resurs, Nermina je bila jasna: "Ljudske osobine su ključne za opstanak ljudi na ovoj zemlji. To ne može izaći iz mode. Ljudi koji rade sa mašinama nikad ne govore da su u stresu zbog mašina, nego zbog kontakta sa svojim kolegama. Počeće se vrednovati taj ljudski aspekt – da brinemo jedni o drugima, da se poštujemo i uvažavamo," zaključila je ona.

Zahvalnost uprkos bolesti

Voditeljica je iskoristila priliku da se posebno zahvali Nermini Vehabović-Rudež, koja se u program uključila uprkos narušenom zdravlju. "Hvala vam što ste uprkos zdravstvenim problemima bili s nama. Možemo da osjetimo da niste bili imuni na ove viruse koji haraju, ali ste se ipak uključili," rekla je voditeljica, nakon čega se razgovor nastavio sa Vladimirom Vasićem.

Vasić je istakao da je takva borba unaprijed izgubljena i suštinski neprirodna. "Prije svega to je neprirodno. Nije ni normalno da mi neki biološki proces koji je neminovan zaustavljamo. Onog momenta kad smo došli na ovaj svijet, prihvatili smo igru i pravila da igrica počinje i da se završava," rekao je Vasić.

Dodao je da savremeni svijet vodi "mrtvu trku" pokušavajući zaustaviti vrijeme. "Mislim da zaustavljamo život u pravcu da ne starimo, da budemo vječno mladi. Sjetite se onog milionera koji je čak presađivao sebi srce da duže živi. To je nemoguće. Negdje se kaže da je život sjenka i san. Znam kako to nekad grubo zvuči, a zapravo je činjenica – sjenka i san. Nešto kratko," upozorio je Vasić.

Tuga kao dokaz ljubavi

Govoreći o bolnom gubitku kolege, Vasić je naglasio da je tuga prirodna reakcija, bez obzira na vjeru i nadu u vječni život.

"Bez obzira da li neko ode od nas u dubokoj starosti, u nekoj devedesetoj godini ili kao što je vaš divni kolega otišao prerano i mlad, ako smo emotivno vezani za tu osobu mi osjećamo taj nedostatak. Taj osjećaj tuge, taj osjećaj nesreće, taj osjećaj plača, suza, čak ima i neku vjersku konotaciju," kazao je Vasić.

Podsjetio je na riječi Patrijarha Pavla: "Na nama je da živimo taj život tako da kad mi odlazimo svi tuguju i plaču, a da se mi radujemo zato što počinjemo novi život".

"Nikad nisam imao veću tremu"

Vasić je priznao da mu je ovo gostovanje bilo jedno od najtežih u karijeri zbog težine trenutka i poštovanja prema našem prerano preminulom kolegi Jasminu.

"Imam dosta iskustva u vašoj medijskoj kući, ali iskreno da vam budem, nisam nikad imao veću tremu kao jutros. Obzirom na težinu teme, znam da će se svaka riječ duplo vagati," rekao je Vasić, pohvalivši redakciju što oproštaj nije bio puka formalnost.

"Želim da iskažem poštovanje vama i vašoj redakciji što ste na jedan dostojanstven način ispratili vašeg kolegu, što to nije bio protokolarno zatamnjena slika i neki patetični sadržaj. Ne, nego sam zaista vidio kako ste na jedan ljudski način potvrdili kakav je bio vaš kolega i kakva je bila ta veličina," dodao je.

Rečenica koja se pamti: Sreća u nesrećnom svijetu

Za kraj, Vasić je podijelio sjećanje koje najbolje opisuje karakter preminulog novinara, kontrastirajući njegovu dobrotu sa materijalističkim svijetom u kojem živimo.

"Da može da nam se sad vrati, bio bi srećan zbog svog života koji je živio. Negdje sam slušao baš s njim u ovom studiju da on govori: 'Kada učinim nekoga srećnim, ja sam srećan na nekih deset godina'. Zamislite kakva je to veličina u svijetu koji je grub, nepravedan, materijalistički i bujan od otimanja. A imali smo čovjeka koji kaže da je srećan deset godina kad usreći drugog. To je veliko," zaključio je Vasić.